Zna li iko ijedan vic o Albaniji? Recimo onaj s Hodžinim bunkerima ili onaj kako se tv-spiker na početku obraća sa „Dobra večer, druže predsjedniče!“? Nekad ih je bilo mnogo i ako bi se počelo o politici, bez njih nije moglo. Ako je koji i sačuvan, ispriča se, odmah da kažem, odavno je izgubio smisao. Albanija Envera Hodže i sadašnja Albanija dva su svijeta koja su jedan s drugim pogubila gotovo sve veze. Naravno da je to najvidljivije u državnoj prijestolnici.

U Tirani sam 2012. godine boravio tri dana sa skupinom pisaca iz desetak država. Vodali su nas i tamo i amo, od filmske akademije, preko muzeja, opere ili skromne Hodžine kuće u partijskom dijelu grada zvanom Blok, opasanog bodljikavom žicom, u koji „obični“ ljudi ne da nisu mogli ući nego nisu smjeli ni gledati na tu stranu, pa do kazališta, gdje sam – za mene fino podsjećanje – održao polusatno predavanje o stanju i zbivanjima u kulturnom životu Bosne i Hercegovine.

Ta tri dana bio sam smješten na 11. katu hotela „Tirana international“ i na dlanu imao Skenderbegov trg, glavni i najveći u gradu čije ime u malo slobodnijem prijevodu znači – pletilje. Kružnim tokom oko džinovskog spomenika Skenderbegu tada je povazdan i posvunoć jurcalo krdo automobila. Devet godina kasnije ostao je samo spomenik na ogromnom trgu, a ceste i jurilice su, što se tiče užeg gradskog središta, zauvijek otišle u povijest. Još onda mi je upao u oči broj „mercedesa“, bilo ih je otprilike tri od pet. I to se promijenilo, sad ih je, naime, još više.

Onda su prevladavale sive socijalističke zgradurine, a sad, kud god okrenem, oči zabliješte od boja. Čim bi se malo izmaklo od središta, nailazilo se na ruševne straćare, čak i barake od daske, što je sad nemoguće vidjeti barem nekoliko kilometara ukrug oko Skenderbegova trga. Od prosjaka se nije moglo ostati, sad, bome, ne vidjeh nijednog.

M.J. | Bljesak.info / Skenderbegov trg 2012. godine

Stariji se sjećaju da je Hodža Albaniju proglasio ateističkom zemljom pa su se bogomolje, ako nisu bile proglašene spomenicima ili pretvorene u skladišta, trgovine i koješta, nemilosrdno rušene. Zahvaljujući prvom navedenom, sačuvana je, zajedno sa sahat-kulom, također Edhem-begovom zadužbinom, i to jedina u čitavoj Tirani, Edhem-begova džamija na Skenderbegovom trgu. Pretvorena je u muzej i to ju je spasilo. Nije stara, dovršena je tek 1821. godine, ali je bogato ukrašena arabeskama s drvećem, slapovima, mostovima, prikazima gradova i svetih muslimanskih mjesta, ovim i onim, što je vidljivo i u otvorenom i svima dostupnom trijemu. Od još jedne, izgrađene 1817., ostali su samo goli stupovi obeskrovljenog turbeta u kome sada raste trava.

Naravno da ih je nakon pada totalitarističkog Hodžinog režima izgrađeno prilično, ali sasvim sigurno ni deseti dio u odnosu na, recimo, naše Sarajevo, makar je Tirana jedno triput veći grad. Tirana je, i to se mora naglasiti, stvarno multikulturan grad, ni nalik lažnoj i počesto do bola smiješnoj bosanskohercegovačkoj „multikulturi“. Zato nije čudo što su, kao i drugdje po Albaniji, izgrađene i brojne crkve, oko čega nikad niko ne pravi problem niti se ovdje o takvim stvarima uopće raspravlja.

Katolička katedrala svetog Pavla, na Bulevaru Ivane Orleanske, inače katoličke svetice, dovršena je već 2001., a na pročelju dominira vitraj s prikazom pape Ivana Pavla II. i Majke Tereze. Prije sedam godina u njoj se pomolio i aktualni papa Franjo. Pravoslavna katedrala Vaskrsnuća posvećena je 11 godina nakon katoličke, čime je obilježeno i 20 godina oživljavanja Albanske pravoslavne crkve, a na otvorenje su se sjatili svi koji nešto znače u pravoslavnom svijetu, od tadašnjeg srpskog patrijarha Irineja do carigradskog patrijarha Vartolomeja. I ovo da se zna: najveća pravoslavna crkva na Balkanu nije u nekoj od dominantno pravoslavnih država, nije u Beogradu, Sofiji ili Skopju, nego ova, u Tirani! Kupola malo viša od 32 metra, a zvonik, četiri uskrsne svijeće koje simboliziraju četvoricu evanđelista, čak 46 metara. Osmislio ga, iako nije arhitekt, osobno episkop Anastazije. U dvorištu stoji i ljupka kapela Rođenja Isusova, a kompleks, kao i u katoličkoj katedrali, podrazumijeva i brojne druge sadržaje.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz Edhem-begove džamije

Zalutah odmah po bogomoljama, a samo Skenderbegov trg, jedan od najvećih u Europi, bio bi dovoljan za putopis, tu su sve bitne kulturne institucije grada i, naravno, gradska vijećnica. Nova vlast nakon Hodžina pada nije dirala ni u što vezano za partizansku borbu pa ni u simbole koji veličaju rad i izgradnju države. Naravno da je u kratkoj, ali učinkovitoj revoluciji – ima naroda koji svoje diktatore slave i nakon što njihovo prođe, ima i onih što ih bez suvišnih zašto pošalju pravo na smetljište povijesti – nestalo Hodže i njegovih totalitarističkih obilježja. Eno spomenika osloboditeljima (lako mi je zapamtiti datum oslobođenja 1944., to mi je rođendan :), eno partizana s petokrakom na vrhu, eno ureljefljenih žetelaca i trudbenika na pročeljima zgrada, eno i, blizu predsjedničke palače, obnovljene biste Qemala Stafe, utemeljitelja Komunističke partije Albanije; poginuo 1942., a da je preživio, ne bi je bilo.

Ipak po cijelom prevladavaju uglavnom spomenici postavljeni nakon što je socijalizam ispraćen u nepovrat. Ima ih apstraktnih, ima pola-pola, ali je najviše bisti zaslužnika: Avni Rustemi (1895.-1924.), revolucionar, atentator na albanskog zastupnika u parlamentu Osmanskog Carstva (onog nakon 1908.), Esad-pašu Toptanija, Ded Gjo Luli Dedvukaj (1840.-1915.), vođa gerilskog pokreta u pobuni protiv Osmanlija 1911., poglavica klana plemena Hoti i, posmrtno, „Heroj Albanije“, zatim preporoditelj, političar, pisac, ideolog albanskog narodnog preporoda Abdyl Frashëri (1839.-1892.), a blizu su mu i biste rođene braće i drugova u borbi Samija i Naima, onda još jedan od preporoditelja, političar i borac za Albaniju za Osmanskog Carstva, Ismail Qemal (1844.-1919.), glavni lik pri proglašenju neovisnosti Albanije 1912., povjesničar i predsjednik albanske akademije znanosti Aleks Buda (1910.-1993.), pisac, scenarist i konzervativni političar Sabri Godo (1929.-2011.), kolega mu, ali i prevoditelj, diplomat, pjesnik, čak i osnivač autokefalne Albanske pravoslavne crkve Fan S. Noli (1882.-1965.), Jeronim De Rada (1814.-1903.), izdavač, folklorist, filolog, pjesnik, utemeljitelj albanske nacionalne renesanse… Moglo bi se do sutra, bisti je na desetke. Ima i toliko znamenitih da im ime nije ni napisano, valjda bi ih trebali znati svi.

Glavni novi spomenik je, dakako od većih, Spomenik neovisnosti u velikom Parku mladosti, blizu zgrade državnog parlamenta. Postavljen je u rujnu 2012., kada se navršilo 100 godina neovisnosti Albanije. Visok 6,5 i širok 5,5 metara, težak 15 tona, a na njemu je Deklaracija o neovisnosti, donesena u Vlori 1912., s potpisima svih koji su sudjelovali u njenu donošenju. Ima formu otvorenog tornja (pa ga je, kako god potjeraš, nemoguće fotografirati kako treba) i predstavlja otvaranje Albanije prema svijetu.

M.J. | Bljesak.info / Potpisi iz 1912. godine na Spomeniku neovisnosti

Još sekundu se vraćam na Skenderbegov trg. Jedan dio je odvojen za koncert koji će se desiti večeras. Stotine kvadrata pločnika prekriveno je umjetnom travom, stotine stolova raspoređeno pod konac, desetci državnih zastava, bina je gotova, ali majstori sređuju još poneku sitnicu. Kao da sam u Njemačkoj. Drugi, nešto manji, ali ipak povelik dio trga načičkan šatorima za cijepljenje protiv kuge 21. stoljeća. Prazni, ako izuzmemo medicinsko osoblje, njih desetak, koji za dvama stolovima mirno ispijaju kavu. Kovidiota nigdje, obavili su oni to davno, a novih koji bi ponosno izbacili nadlakticu za pelcovanje i medicinarima pokvarili ćeif nema; za nekoliko sati koliko ću provesti na trgu i oko njega, a šatori su postavljeni da odsvakud budu vidljivi, ne primijetih nijednog da ulazi.

Spomenuh šarenilo arhitekture: djeluje mi da kao da su ovdašnji arhitekti „pokupili“ sve jednu maštovitu ideju što se rodila u novije doba. Sarajevski biznismen i političar Fahrudin Radončić (SBB) par godina se hvalio da je sagradio prvi toranj s rotirajućim restoranom, štoviše to i sad stoji na službenoj internet stranici, mada je to u Tirani urađeno nekoliko godina prije. Zgrade, poizdalje gledano, izranjaju iz ničega i krovovima se kače za oblake. Uza sve to, Tirana je postala i grad pun parkova i cvjetnih aleja što niču malne uza svaku veću građevinu i ulicu. Za sve je najzaslužniji aktualni albanski predsjednik, a prije toga dugogodišnji gradonačelnik Tirane Edi Rama.

Mediji već godinama svako malo pričaju priču o brzom širenju grada i o tome kako nadležni ne uspijevaju naći imena za sve nove ulice. Može biti da je bilo, može biti da još uvijek ima, ali ja, iako se provozah i rubovima grada, nigdje ne vidjeh nekog posebnog nereda. Poseban je, možda kilometar od Skenderbegova trga, na kraju široke avenije, ispod padina brda, drugi centar s ogromnim trgom, nazvanim po Majci Terezi. Zgrade reprezentativne, ali u starinskom stilu, s lučnim ulazima, ni nalik onim novovjekim.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u nekadašnju Justinijanovu tvrđavu

Internetski turistički vodiči često u sami vrh ovdašnjih znamenitosti stavljaju Justinijanovu tvrđavu. Jest stara, potječe iz doba bizantske vladavine ovim krajevima, ali ju je – čast prijestolnici – besmisleno i porediti s tvrđavama u Skadru, Beratu ili Elbasanu. Stvarno je od nje ostao samo šest metara visoki zid iz osmanskog doba, izgrađen od obitelji Toptani, dugogodišnjih „vlasnika“ Tirane, pa to prezime stoji ispisano pored ulaza, a za pješake rezervirana ulica, za koju je tek nedavno utvrđeno da je bila dijelom tvrđave, nosi ime pjesnika i kipara Murata Toptanija, jednog od potpisnika Dekleracije o neovisnosti. Unutra restorani, hoteli, suvenirnice, kafići i slično, uz nešto manje važnih kulturnih institucija, pa se malo po čemu – izuzetak je nekoliko drvenih bareljefa s prizora iz nekadašnjeg života – vidi da se radi o tvrđavi.

U jednom manjem parku ostavljeno je i nekoliko od oko 750.000 Hodžinih bunkera. Originalni su i može se u njih; strancima su sigurno zanimljivi, a mnogom domaćem koji pamti Hodžina vremena sigurno se smuči. Uz njih i nekadašnji jednostavan spomenik, ostavljen za primjer, ali u međuvremenu oslikan od ljubitelja grafita i murala pa se ni ne vidi što je na njemu pisalo.

Preko puta „parka bunkera“ u zrak strši Tiranska piramida, popularno nazvana Mumija, do demokratskih promjena najskuplja građevina u Albaniji svih vremena. Naravno da nije riječ o kakvom industrijskom kombinatu ili čemu drugom što bi koristilo (i) narodu, već o tome da svi diktatori ovog svijeta, od egipatskih faraona do šefova socijalističkih država, kad-tad umisle da su bogovi. Mumiju su osmislili Hodžina kći Pranvere i njen muž, i to kao muzej albanskom „bogu“ Enveru, koji je trebao postati i njegov mauzolej. Na kraju Hodžino tijelo nije ostalo ni u prvotnom grobu, na brdu Dajti, a sve jedan njegov spomenik srušen je. Piramida je otvorena u sami sumrak socijalizma, 1988., i potrajala je ni dvije godine, kad se čitava Albanija digla na noge i stavila točku na komunistički idiotizam. Mnogi su bili za to da bude srušena, o tome su beskrajne rasprave vođene i u državnom parlamentu, pa je, iako pretvorena u kulturni centar „Pjeter Arbnori“, godinama propadala. Arbnori je „albanski Mandela“, za one koji ne znaju, jedna od najstrašnijih žrtava Hodžinog režima, budući da je u zatvoru proveo čak 28 godina. Zgrada je inače toliko čvrsta, faraoni žele da njihovo djelo potraje (barem :) do sudnjeg dana, da su je NATO snage koristile kao bazu za napada na srpske snage na Kosovu 1999. godine. Zgrada se, tako je na kraju odlučeno, ipak obnavlja, a snimam je dižući foto-aparat preko visoke zaštitne ograde.

M.J. | Bljesak.info / Na jednom od Hodžinih bunkera

Tiranu napuštam uživajući u dječjoj nogometnoj igri na travnjaku usred Skenderbegovog parka, ondje gdje su do prije nekoliko godina jurili svi oni silni „mercedesi“. Pričajmo mi viceve o Albaniji, ali bismo prije toga za svaki slučaj trebali prošetati Tiranom…